среда, 27. октобар 2010.

Godine

Godine. Nešto što mnogi ljudi ne razumeju, je da godine nemaju veze sa vremenom. Ono što mi posmatramo kao godinu je nešto što je uvedeno jako davno kako bi čovek mogao nešto negde da strpa, kvalifikuje, ograniči jer mu um nije sposoban da barata apstraktnim, a vreme je vrlo apstraktno. Ono što mi smatramo godinom je period obilaska Zemlje oko Sunca, traje nešto (i to nešto uopšte nije malo) više od 365 dana, a dan je period za koji se Zemlja obrne oko svoje ose, eto čak ni  te dve osnovne jedinice pomoću kojih  mi merimo prolaznost nisu uskladjene, jer da jesu i da je takav sistem zaista dobar godina bi imala tačan i ceo broj dana. Tako da priča o uskladjenosti sa prirodom i slične gluposti vezane za opšta poimanja vremena padaju u vodu. Način na koji ljudi računaju vreme uveden je iz praktičnih razloga, da bi se većina uvela u sitem, koji nije prirodan, ali odgovara vladarima koji na taj način pojačavaju svoju kontrolu. Sistem je sledeći, rodiš se usmere te u kom pravcu ćeš da razvijaš svoje veštine (zavisi od trenutnih potreba društva), razviješ veštine, doprinosiš društvu i stvaraš porodicu, kad deca odrastu, a ti više ne možeš da doprinosiš umreš, vrlo prosto… Ali nije i tačno, oni koji su to uvelei su znali da je sistem veštački i na njega se nisu obazirali i u životu uživali mnogo duže nego ostali. Ono što mi danas znamo o vremenu je jako nejasno, zapravo poslednja stvar koju sa sigurnošću znamo je da su prostor i vreme neraskidivo vezani u jednu celinu koju najčešće nazivamo prostor-vremenski kontinum, kako se zapravo vreme menja i teče, čak i koliko dimenzija ima je još uvek manje ili više stvar teorija i hipoteza, ali definitivno potvrdjuje da opšte prihvaćeni koncept nije tačan. Ono kako mi doživljavamo vreme je nešto sasvim drugačije,većina ga doživljava onako kako ih nauče, neko doživljava kako on hoće, ali jedno je sigurno svi vreme vezuju za trenutke koje su proživeli. Trenuci čine da starimo, ali nas trenuci i čine mladjima. Za nekoga postoje trenuci kada završi školu i odluči da postane stariji i ozboljniji, osnuje porodicu i počne da radi i tada opet malo ostari, pa mu deca odrastu, a njemu dosta posla i ode u penziju i tada je već jako star. Sa druge strane pored njega stoji neko ko odluči da radi nešto što ga ne zamara u čemu uživa, pa nikad ni ne ode u penziju, nešto gde stalno uči nešto novo pa kao da školu nikad nije ni završio, kada mi deca odrastu i žena postane matora (pa makar i manekenka, matoro je matoro) mesto da postane deda on nadje novu mladu ženu (klinku bre i to opet manekenku!) sa kojom dobije novu malu decu pa se podmladi itd… U svakom slučaju svako ima svoje trenutke i svoje vreme koje sam bira. A starenje, starenje nije propadanje i nestajanje kao posledica golmilanja nekih tamo bezveznih godina, već sakupljanje trenutaka, od nekih izgledamo bolje, od nekih gore, neki donose bore, neki nas ostave ravnodušnim. Ni bore nisu sve iste, neke bore dobijamo kad se smejemo, kad smo srećni, te bore su od onih trenutaka koji nas podmladjuju i čine nas lepšim. One druge, koje dobijate kda niste srećni, te bore ne valaju, nemaju veze sa godinama i namlađe lice učiniće ružnim. Morate naći svoje vreme, u njemu živeti, biti srećni i ne dozvoliti da vas bilo ko ili bilo šta izbaci…

Нема коментара:

Постави коментар