Iskreno da vam kažem četvrti, ujedno i poslednji dan u Nišu nismo radili ništa, zapravo nije baš da nismo radili ništa, uživali smo. Znate kod četvorodnevnih festivala taj posledni dan je veoma značajan, tada ste skroz ušli u neki drugi život, telo i duh su vam se privikli na sve napore i ludnice i uživanje, a znate da sad kad vam je najlepše dolazi kraj. I onda poželite da upijete svaki trenutak, svaki osećaj, svaki miris, poželite da vreme stane i da sve zauvek ostane tako kako u tom trenutku jeste. Poslednji dan je bio uživanje i opraštanje. Veći deo dana sam proveo u šetnji, obilazeći draga mesta iz prethodnih godina, znate to su neka potpuno beznačajna mesta, nekakvi parkinzi, poljane, parkovi, ali koja su meni ostala u mnogo lepoj uspomeni, a sad su se promenila. I iskreno, mislio sam da će me promene koje sam video rastužiti, ali nisu. Shvatio sam da se stvari mennjaju i da je to dobro, tako i treba da bude i sam sam sebe iznenadio tim stavom, tako da eto taj zadnji dan u Nišu sam možda u tom uživanju, posebnom mentalnom stanju, doživeo i neku vrstu spoznaje, prosvetljenja. Malo smo se bolje sprijateljili sa nove dve francuskinje koje su bile u hostelu, tako da su i one to zadnje veče išle na festival, ali se sa njima više Radenko družio, tako da za tu priču morate pitaiti njega. Poslednje veče je bilo fenoenalno, prosto ne znam od čega da počnem. Moja jako dobra prijateljica Ivana se vratila sa mora, a nišville postaje kompletan samo kad je tu Ivana. Činjenica da sam prekršiio sva nepisana pravila kada sam prvo veče na jednom muzičkom festivalu (koncertu) pio limunadu, nije bila ništa u odnosu na to šta sam radio poseldnje veče, pio sam neki voćni miksani fensi frape, sa nekim fensi stranim imenom i koji bi trebalo da razbuđuje, eto dotakao sam dno, priznajem, gore bi bilo samo da je frape bio roza. Onda, dalje, prepoznala me eka riba koja me je videla na koncertu Madonne, onda kad mi je Madonna namignula, ispostavilo se da je devojka skroz ok, i lepo smo se ispričali. Ma bilo je baš kao što poslednje veče i treba da izgleda, opušteno, melanholično, puno pozitive enegije... Što se muzičkog dela programa tiče, bilo je fenomenalno, naravno ništa ne može da bude dobro kako Solomon Bark, ali... Dva gitarska sastava Terje Rypdal trio iz Norveške koji je bio fenomenala, samo kraktko su svirali, ili su bili tiliko dobri da se učinilo krartko i Vladimir Četkar, fenomenalni makedonski gitarista sa svojim bendom stvarno vrhunskih mladih muzičarami, koliko sam razumeo svi sa Berklija, koji su bili mnogo dobri samo im fali jos možda malko topline. Najveće zvezde večeri su bili nemački De Phaze, koji su nešto potpuno drugačije u odnosu na prethodna dva benda, i malo su mi bili u početku dosadni, ali samo na početku... Kako je koncert odmicao energija je postajala sve veća, da bi na kraju cela publika bila na nogama i u nekom polu transu. Za kraj, grupa koja je zatvorila ovogodićšnji Nišville je domaća grupa Vrelo, devojke su stvarno fenomenalne i super je što su baš one zatvorile ovaj festival. Zaključak, Solomkon Bark, Solomon Bark, Solomon Bark i tako jedno bezbroj puta, osećam se počastvovano, srećno i zahvalno što sam doživeo to iskustvo da vidim tog čoveka uživo. Izbacite stolice, na muzičkom festivalu solice su višak, svatite to! Menjam pravlio sa Exita, novo pravilo je da od sad pa na dalje i u buduće od 1. maja (možda čak i aprila), pa do 1. oktobra nemam devojku. Pozdrav svim ljudima u downtown hostelu, bili ste super!
I tako u ponedeljak popodn Radenko i ja stojimo na železniškoj stanici u Nišu, drugi peron, četvrti kolosek, čekamo voz koji kasni bezbroj sati, meni zvoni telefon, javljam se, a ono neka riba mi nudi životno, penziono i osiguranje dece, meni! To je stvarno kraj.
Нема коментара:
Постави коментар