Evo me konačno u avionu, ali ne u onom iz beča, već is Barselone. Jbg… izvinite ali sam i mao prečapopsla poslednjih pet šest dana, nego gde smo stali…
Metalika je krenula, iako ih nisam dobro video odlično sam ih čuo i to mi je u tom momentu bilo dovoljno, i meni i svima oko mene, mislim da su ljudi više pali u neku vrstu delirijuma nego što su podivljali, atmosfera ja bila totalno luda, ovo smo svi godinama jedva čekali i evo nas opet… Na livadi, pod vedrim nebom desetine hiljada ljudi na gomili bez rastojanja (u tom momentu još uvek svi u majicama) deremo se iz sve snage, iskreno ne mogu da se setim koja je pesma kad išla ni šta je išlo sećam se da je na Enter Sandman oko mene od jednom nastalo dva metra mesta, da sam uz nešto skakao zagrljen sa nekim Madjarima, ali da li je to bilo pre ili posle nemam pojma, da se ne lažemo i um i telo su mi ekspolodirali a svest mi se rasula negde izmedju bubnja i gitara. U jednom momentu sam zastao, iza bine je zalazilo sunce, to je bio jedan od onih savršenih zalzaka, nebo je prelazilo od plave preko žute do purpurne i crvene, jedan od onih zalazaka koje su pokušavali da naslikaju u starim filmovima i koje je Bred Pit kao vampir godinama tražio. U tom momentu su počeli da sviraju Nothing Else Matters… Da se razumemo, jako volim tu pesmi ali je već toliko put preslušana da se već pomalo izlizala, znao sam da je moraju svirati i mislio sam da će to biti onaj deo koncerta kao ok, aj da odradimo to pa da nastavimo da skačemo, ali… Nešto se desilo. Da li su oni na bini bili svesni savršenog momenta u kom počinju da sviraju tu pesmu, da li je publika bila opijena tim zalaskom… Ne znam, ali od jednom svaka reč pesme je dobila svoje pravo značenje, svaka je reč imala težinu, poput neke gospel molitve, i kada je James Hetfield izgovorio All these words, I don't just say, zista je to i mislio i svako od nas je to zaista mislio, a nebo kao da se otvorilo, kao kada Bog sa renesanne slike pruža ruku i obasjava čovečanstvo i pokušava da ga spasi, zaista neverovatan i čaroban momenat, grlo mi se steglo ioči napunile suzama iz sebi ne mogu još uvek da objasnim zašto, ali kada god se setim tog momenta desi mi se isto. Na poslednjoj strofi su pustili ogromnu sliku James Hetfield i njemu su suze bile u očima i glas mu je drhtao tada sam pogledao oko sebe i shvatio da nisam jedini… svima u publici, a očigledno i na bini se steglo grlo i zasuzile oči. Ni posle toga se ne sećam baš najbolje kojim je redom šta išlo, možda ne bi bilo loše da mnađem set listu na netu da se podsetim, ali onoi čega se sećam je da su milon pute rekli, metallica loves you, we love you, everybody here love you… nakon nekih dva sata, možda malo više koncert se završio osećao sam se ponovo potpuno živ setio sam se ko sam, vratio sam se na osnove i sve mi je postalo jasno. Sve me je bolelo, telo je bilo premorenno, mozak željan sna ali nisam mogao… Nisam mogao samo da odem i da legnem da spavam… morao sam da odem da se pozdravim sa Pragom, u meni se probudilo nešto jače i od bola i nespavanja nešto što može da vas vuče i vodi i onda kada sve otkaže, gotovo da sam zaboravio da to imam u sebi…
Napravio sam krug po starom delu Praga, javio se astronomskom satu, prešao Karlov most i poslednjom trunkom zdravog razuma koja se polako gubila u meni uspeo da objasnim sebi da sednem na metro i odem tri stanice u pravcu hostela, dalje ću nastaviti peške… Sva sreća jer da to nisam uradio ko zna dokle i do kad bi lutao ulicama Praga i da li bi uopšte stigao na voz za Beč i dalje…
Нема коментара:
Постави коментар