недеља, 25. децембар 2011.
Uspomene
ja imam jednu kutiju od nekh starih starki u koju ubacujem sve meni bitne papire i sitnice koje bi bilo ko drugi smatrao djubretom. Preturajući nedavno po toj mojoj kutiji sa uspomenama zaključio sam da najvrdenije što posedujem su moje iskorišćene ulaznice sa konceerta na kojima sam bio. Počeo sam onda da preturam po uspomenam u mojoj glavi, šta je bilo to što mi je menjalo život... Sećam se jednog koncerta, jednog od prvih ili možda i prvog na kom sam bio i kako je cela sala kao jedan tapšala, ostao sam bez daha. Sećam se kada sam prvi put slušao Hendrixa. Sećam se drugog rifa pesme staisfaction i momenta kada sam ugledao Keitha Ricardsa, sećam se kako je Robert Plant muzikom oslobodio zmaja, i kakko sam video drevnu magiju u muzici, kako mi se u grudima nešto slomilo kada sam čuo back in black, kako sam nekolko puta umalo doživeo prosverljenje na kncertu thievery corporation, kako su Faithless spojili snagu neba i zemljei kako sam se sa Santanom molio. Sećam se i njneog tela kako se izvija za loptom na letnjem suncu i jedne prolećne zore sa jednom soljom i dva caja... Svaki me je od tih trenutaka slomio, jedan je posadio seme jedna me je okrenuo i vrtoglavo povukao u beskonačnost, jedan me je naučio da uvek ima novo i da uvek ima još, da je sve magija, jedan mi je slomio dsušu i pokazao da je sve moguce... U tim momentima sam otkrio da sam spososban i spreman za mnogo više, mogu mnogo više, koroz takve trenutke sam naučio da zivim, cenim život, sebe i druge, da volim... Ti me trenuci zapravo ne menjaju niti stvaraju već stalno podsećaju na ono što zapravo jesam. Zato je gomila šarenih, pocepanih papirića što su nekad bile ulaznice za koncert meni ono najvrednije što imam, jer to nisu uspomene, već ono što jesam
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар