петак, 21. децембар 2012.

Poruka za smak sveta

Odma na početku da vam kažem ovo nije nikakva oproštajna poruka u kojoj ću da kažem sve što do sad nisam zato što nas sutra neće biti. Ne brinite, neće nas sutra pokositi meteor niti će ekspoldirati super vulkan još manje ćemo se sudariti sa misterioznom planetom iz dimenzije x. Sutra ćete ustati i otići na posao, u školu, pizdu materinu... baš kao sto to radite i svako drugo jutro. Profesori će vas i dalje mrzeti, šef će samo gledati kako jos vise da vam zagorca zivot, drugi ljudi ce vas i dalje zatrpavati svojim probelmima kao da vam vasi nisu dovoljni, kao ni vas ni njih svet nece smaknuti... bar ne jos. svet ce sutra biti tu bas onakav kakav je bio i juce i danas i svaki dan. Ali pomislite da nije tako, iskoristite ovaj smak sveta i pomislite stvarno, da sutra ne postoji za cim cu zaliti, zalicu sto jim nisam rekao da ih volim, ne jos cu vise zaliti sto im nisam rekao kolko ih volim, zalicu sto nisam video Tadž Mahal, sneg u Sahari, Fukovo klatno, vodopade u meksiku, plaze na Tahitiju, piramide u Egiptu... zalicu sto toliko puta nosam rekao hvala na pravi nacin, jos cu vise zaliti sto jos vise puta nisam pomogao kad sam mogao, zalicu zbog svega sto nisam uradio jer nisam ni pokusao, zalicu sto toliko stvari nisam obisao jer san se plasio... Zamislite da sutra ne postoji, sta biste sve uradili i onda pocnite i to i da radite. ne morate odma davati otkaz i otici u maroko, pocnite sa malim stvarima, recite ljudima do kojih vam je stalo da ih volite, za pocetak i ovaj smak sveta i to ce biti sasvim dovoljno, probajte da razumete druge ljude, da vidite koliko su vam slicni, koliko su njima njihovi problemi zaista ogromni i bitni bas kao i vama vasi, probajte da cujete sta vam drugi govore, a ne da slusate svoje glasove u glavi dok drugi pricaju, probajte da probusite rupicu na kutiji u kojoj je vas svet i da provirite napolje da vidite kako to izgleda onaj veci svet, ne plasite se. jer kad sutra ne postoji nema razloga za strah, oslobodite se bar jednog straha bar taj jedan dan, videcete koliko cete lakse poceti da disete. za prvi smak sveta to bi bilo i previse, ali nemojte da se zaustavite, zakazite novi smak sveta, recimo za nedelju dana, povecajte rupu na svojoj kutiji ili cak srusite celu jednu stranicu svoje kutije, recite sefu, profesoru koji vas mrzi dosadnoj musteriji da ih razumete i da im ne zamerate sto su takvi prema vama, oslobodite se jos jednog straha, gledajte slike mesta na kojima biste voleci da budete, citajte o njima, bacite novine, ugasite televizor, sutra ne postoji! Zakazite onda i sledeci smak sveta, nastavite da bacate nebitno, da upijate ono sto vam je drago, ne plasite se da naucite nesto novo ma koliko god glupo delovalao, ne plasite se da uradite nesto ma koliko detinjasto izgledalo, srusite kutiju! udahnit svet! udahnite svet koji se nije smaknuo, ali vas svet, vas nisza manji, nista manje vredan svet je poceo da se smacinje! mozda nikada necete videti Tadž Mahal, ali nemojte da kada dodje onaj dan koji zaista nece imati sutra, da zalite zato sto niste imali hrabrosti ni da probate.

недеља, 20. мај 2012.

LIVADA deo drugi: kako održavati livadu

Ako mislite daje livadu teško napraviti, varate se, mnogo je teže održavati. Livada da bi se održavala mora se redovno obilaziti ona ima smisao samo kada se koristi kada se na njoj boravi, tada livada raste i buja. Sav trud, energija, napor i vreme uloženi u stvaranje livade gube svaki smisao ako na toj livadi nećete uživati. Livada nije bašte, ne održav se grabljanjem, sađenjem, čupanjem korova... Bašta koliko god lepa bila ne raste slobodno, bašta je proizvod, nem svoj život već je apsolutno podrđena volji baštovana, ona je poput prelepe šarene ptice u kavezu. Livada mora biti slobodna da bi mogla rasti, mora disati i osećati slobodu, u tome je njena tajna, njena moć... Livadu održava i hrani ljubav. Livada raste kada ste srećni, kada mislite pozitivno kada u nju apsolutno verujete, tada će vam livada uzvratiti hiljadu, milion puta više. Livada je vaše utočište kada je napolju kiša i mrak, ali sa livadom trebate deliti i Sunce kada ono napolju sija. Dešava se da i na livadi po nekad pada kiša, ali ta kiša livadu hrani i čini da bude zelena i da buja , ali livadu morate voleti i tada, morate joj verovati, morate da znate da i kada je na njoj kiša, da je to vaša livada, ona sa cvetićima i leptirićima i hrastom sa debelom ladovinom. Zaboravite li to i odustanete li od svoje livade, kiša neće stati i livada će postati močvara. Livada koja se ne održava može da postane nešto jako opasno, cveć će zameni korov i oštro trnja, naseliće se opake zmije i žabe krastače što nikad neće postati prinčevi. Livada postane vlažna i mračna, puna kaljuga u koje dolaze samo svinje, koza što vole korov i trnje, raga što nigde drugde nisu dobrodošle... Livadu morate vlotei i u nju morate verovati stalno, a ona će vam uzvraćati tako što će vam davati snagu, sumnja je neprijatelj livade. Postoji još nešto, svi koji nemaju livadu će vas ubeđivati da je livada loša, da ste ludi i da je trebate uništiti, to su isti oni koji će vam govoriti da ne treba da budete srećni već da je sreća ono što vam oni kažu da jeste. Oni se livade boje zato što njih livada uništava pa se trude da svaku unište trujući vam misli, a samim tim i vašu tek nastalu livadu. Njih se monrata osloboditi, bar dok vam livada dovoljno ne ojača, posle će ih livada sama oduvati. Samo vi imate moća da svoju livadu učinite lepom i divnom, to je vaše pravo i ne dozvolite da vam ga iko oduzme i navede vas na sumnju. Poput sreće, livada je u vama, nju hrani ljubav i jača vera. Uživajte!

понедељак, 19. март 2012.

Ljubljenje

Razlika između devojčice, devojke i žene nije u godinama, kako većina misli već u pogledu na svet, kako se odnose prema životu, kako se smeju, kako ljube...
Devojčice su one koje se ne ljube, one još uvek uživaju u leptirićima, cvetićima, jure za šarenim loptama, trče, skaču, veru se. Njima je ljubljenje čak i bljak! One ne razumeju šta je tu tako zanimljivo, tu nema ničeg šarenog, ne trči se ne skače...

Devojke su recimo devojčice koje se ljube. Zadržale su razdraganost i iskrenost devojčice, ali leptiriće više ne jure, leptirići su sad u njima. Devojke kada ljube one ljube iskreno, one se u poljupcu istope, nestanu, cele se prepuste i postanu taj poljubac. Leptirići im se zalepršaju u stomaku i razlete po celom telu, a one počnu da sijaju kao Sunce u maju. One se ljube zbog ljubljenja, njima je samo ljubljenje bitno, one za poljubac žive, njima je ljubljenje samo po sebi najpredivnija stvar na svetu i jedino što ljubljenjem žele da dobiju je još ljubljenja.
Sa druge strane žene ljube da bi nešto dobile. Može se učiniti da je njihovo ljubljenje lažno i prevrtljivo, mada ne mora da bude baš tako. Za žene je ljubljenj alat, sredstvo, način da se dođe do onoga što žele, da ostvare svoju volju. žene ljube zavodljivo, njihovi poljupci opijaju i slabe volju, hipnotišu. One poljupcem ne osvajaju, već ovladavaju. Žene su prerasle i rasterale leptiriće, oni im nništa ne znače čak mogu da budu i smetnja, a šta su šarene lopte ni ne znaju. One žele moć, njima je samo moć potrebna i nikad je nemaju dovoljno, a poljubac je njihovo najmoćnije oružije, zato ponekad njihov poljubac zna da bude i smrtonosan, ali ne strašan i smrtonosan, vec predivan i smrtonosan.

Sve se ove tri osobine često mogu izmešati u jednoj osobi, ali je jedna uvek glavna, najizraženija, a koja će to biti zavisi. Jedna drugu ne trpe, za devojčicu je žena ružna, strašna i bljak, za ženu je devojka glupa i previše gubi vreme, za devojku je devojčicapomalo zamorna jer ništa ne razume, a žena dosadna. Društvo kaže da se treba biti prvo devojčica, pa devojka pa žena, ali se neke osobe rađaju kao žene, neke kao devojke, pa postaju žene da bi na kraju postale devojčice, sve kombinacije su moguće. Ali samo je jedna istinska priroda, samo ste jedna stvarna Vi i samo je ta ona za vas prava. Ni jedna nije ni dobra ni loša, već prosto takva kava jeste sa svim svojim vrlinama i manama, i koja god da ste, za sebe ste najbolja takva kakva jeste. Najgore je kada se postajete ono što niste, kada menjate sebe da bi se prilagodili drugima, ili kada vas menjaju drugi da bi vas prilagodili sebi. Postajati ono što niste donosi bol i patnju, ako ste devojčica trčita dokle god vas noge drže, a kad prestanu onda počnite da letite, ako ste devojka ljubite od prvog do poslednjeg trena, neka vam se usne izližu i nikad ne uspavljujte i ne smirujte leptiriće, ako ste žena zavodite najsuptilnije, nalepše i najbolje na svetu, gazite do vrha i ako ga dostignete nastavite dalje, do neba i još dalje i ne obazirite se . pronađite u sebi ono što jeste i budite ono što jeste i ne dozvolite da vas bilo ko, i bilo šta iz bilo kog razloga menja.

недеља, 11. март 2012.

aces high!

Ovo nije moja priča. Navešću sve činjenice vezane za događaje, a za koje ja znam, priče koje sam čuo trudiću se da prenesam kako sam čuo, a eventualne praznine ću popuniti svojom maštom,onako kako ja mislim da je bilo. Ovo nije moja priča, ali mogla bi da bude svačija i mislim da treba da bude ispričana.

Imam ja jednog prijatelja, mnogo dobar čovek, taj moj prijatelj je celog svog života maštao da bude pilot. Još kao mali dečkić, dok je sa milionitog sprata svog džinovskog solitera na kraju sveta, bacao papirne aviončiće, nervirajući komšije na čije su terase ovi padali i maštajući da jednog dana on vozi jedan pravi, veliki, na mlazni pogon i izvodi svakojake akrobacije, da postane AS. Ovaj moj prijatelj, zvaćemo ga recimo Pilot, je, kada je za to došlo vreme, krenuo u školu za pilote, ali znate kako to u životu biva, u školi za pilote nisu dobili da voze avione, nisu ni učili da voze avione, čak im nisu dali više ni da bacaju papirne aviončiće. Umesto toga bilo je puno matematike i fizike i hemije i lektire i svega onoga što mladi pilot nije voleo. Napustio je školu, razočaran. Život je išao dalje, a dečački san postajao sve dalji i sve više tonuo u zaborav. Prošle su godine i godine, san o tome da postane pilot gotovo je iščezao, još samo po nekad kasno noću, dok svi spavaju, maštao je kako izvodi razne vratolomije u svom supersoničnom avionu. Sve dok je popodne sasvim slučajno nije ugledao natpis koji poziva na lokalno takmičenje u bacanju papirnih aviončića. Mali pilot se probudio! Davni, gotovo zaboravljeni, san postao je življi nego ikad... Svakom svojom ćelijom znao je da je to njegov trenutak, san koji ovog puta neće ispustiti, postace as! makar i sa papirnim aviončićem. Prijavio se. Iz najvećih dubina zaborava prizvao je sećanje na veštinu kojom je kao mali tako dobro vladao, napravio je svoj model aviona i... govorili su, "Budala, takmiči se sa decom u bacanju papirnih aviončića", "Mator konj, nema nikakve Šanse", "Samo gubi vreme"... Bli ne, to je čovek koji je slušao svoje srce i sledio svoje snove i... Pobedio je! Plasirao se u regionalno finale, gde je trebalo da se takmiči protiv pobednika iz ostalih gradova u zemlji i protiv prvaka nekoliko susednih država, a pobednik ide na svetsko prvenstvo. Pilot je to ozbiljno shvatio, nije želeo da ispusti svoj san ni na mili sekundu, vežbao je, tražio savete kako da napravi najbolji avion, što je najvažnije zaista je želeo
da pobedi, drugo mesto nije dolazilo u obzir. Znao je da to može. U napetoj završnici, zbog istog broja bodova, morao je dodatno da baca protiv favorita, i naravno pobedio je! Postao je Šampion, ispunila mu se želja iz detinstava, postao
je as! Rekli su srećković, ali nema to veze sa srećom, probudio je svog malog pilota, zaista želeo tu pobedu, trudio se i verovao u sebe i ceo Univerzum se pokrenuo kako bi mu pomogao da uspe!
Ovo nije moja priča, ali bi ovakava mogla da bude priča svih nas koji
imamo želje i snove, moramo verovati u njih ma koliko nas nazivali ludacima i
budalama. Od njih ne smemo odustajati, na njima moramo raditi i onda će ceo univerzum da nam pomogne da se naši snovi o ostvare. Tada će nas nazivati srećkovićima, a mi ćemo znati da to nema veze sa srećom. Ovo bi mogl bi da bude priča i svih onih što su svoje želje i snove zaboravili, samo kada bi ponovo počeli da sanjaju, da vrate sebi osmeh deteta i da prestanu da žive noćnu moru. A ako slučajno nekada sretnete mog prijatelja Pilota, pozdravite ga uzdignutim palcem, kao pravog asa, što i jeste!