недеља, 16. јануар 2011.

San

Da li vam se nekad desilo da vreme stane, da sve nestane i odjednom zavlada tišina, i da ispred sebe vidta samo dva sjajna oka. Meni jeste, samo više ni sam ne mogu da budem siguran da li je u pitanju bio san, priviđenje ili se zaista dogodilo. Bilo je to na Exit-u 2009. pre nastupa Prodidžija. Mislim da je oko mene u tom momentu bilo milion ljudi, svi su se nešto gurali i galamili, ja sam stojao sam, tamo kod onog drveta na sred mejna gde je kamera. I tada sam je ugledao, malu preslatku devojku, zapravo ugledali smo se, ma ne znam ni sam. U tom momentu kad sam je video odjednom su nestali i drvo i svi oni ljudi, nastala je potpuna tišina, ništa se nije kretalo i postojale su samo njene oči. Rekla je hi, i ja sam joj odgovorio sa hi. Dalje je sve postalo nekako, uf ni sam ne znam... Počeli smo da se približavamo jedno drugom, više nisam ni siguran kako, imam osećaj da sam lebdeo, odmah smo počeli da se dodirujemo, mazimo, dok smo se grlili pitao sam je za ime, nisam rzumeo prvi put, pa je morala da mi ponovi, nisam razumeo ni tad, mada mislim da je rekla meri, ali to sad i nije bitno. Ja sam moje ime ponovio tri puta i kad je i nakon trećeg puta rekla what, usne su nam se već dodirivala i ja sam, naravno na čistom srpskom, sa limanskim akcentom rekao, ’ma jebo ime, daj da se ljubimo’. Posle više ne znam ni kako smo komunicirali, mislim da smo razmenjivali misli jer su mi u sećanju u glavnom ostale samo slike onoga što je želela da mi kže. Predivno se ljubila, nekako nežno i slatko mislim da je poljubac više bio kao maženje jezikom i usnama nego ljubljnenje. Rekla mi je da je iz Engleske, da je na putu već više od 6 nedelja, da u Engleskoj situacija nije baš najbolja i da joj je jeftinije bilo da obilazi Evropu nego da sedi kući, ali da joj je već dosta i da joj jako nedostaje njen krevet. Kako sutra treba da ode na dva dana u bg i pitla me da idem sa njom, ja sam odgovorio da ne mogu jer moram da radim (joooj, glupi stalni posao, znao sam da ce mi glave doci), rekao sam joj da se nakon ta dva dana vrati opet u ns, ali je rkla da već ima avionsku kartu iz Beograda za London. Rekla je i da je sad tu sa drugaricama koje je izgubila i koje je pokušavala da nadje. Ustvari ja nisam siguran da je išta rekla jer ko što rekoh imam utisak da mi je prebacivala misli. U glavi su mi ostale samo slike, njene sobe, kako se vuče po raznim hostelima i spava u vreći, čak mi je ubacila i slike drugarica. Koliko smo se tako ljubili i pričali više ne znam ni sam, meni izgleda kao večnost, prosto nismo mogli da ispustimo jedno drugo, onda su se pojavile i njene drugarice, došle po instrukcijama koje im je dala sms-om, glupa moderna tehnologija, zapanjilo me je što sam ih odma prepoznao. Morali smo da prestanemo da se ljubimo i pređemo na ovu normalnu, verbalnu, komunikaciju iako i dalje nismo puštali jedno drugo. Rekla je da ide sa drugaricamo do te neke engleske ekipe (glupi Englezi), ali da ćemo se posle videti, ja sam rekoa ok, nema problema, neko vreme je stajala i gledala me zbunjeno očekujući nešto, a onda su je drugarice odvukle, i nestala mi je iz vidokruga. Odjednom se vratila gužva, guranje, galama i u tom momentu sam se setio, KAKO ĆEMO SE OPET NAĆI U TOM HAOSU!!! Pomislio sam konju, magarčino, debilu, pa niste se dogovorili gde da se nađete, zato te je i gledala tako zbunjeno. Naravno nismo se našli. Nije bitno samo da imate sreće već i da tu sreću zgrabite i ne puštate, da je iskoristite, a ne ko ja da ispadnete najveći degenerik na svetu. Mogao bi ovu priču da završim ovako, ali neću! Znate završilo se baš kao što je i trebalo, to je bilo nešto nestvarno, jdena proživljen predivan san, i kao svaki takav san treba da ostane nezavršen, neuhvatljiv. Da smo se opet našli sigurno bi nam bilo divno, ali bi postalo obično, san bi se pretvorio u avanturu, predivnu avanturu, ali samo avanturu, ovako je sve ostalo uzvišeno i nedokučivo prosto, prosto predivno. Proživljeni san, on toliko ispunjava i daje toliko nade, svaki put kad pomislim na to ja se raznežim i počnem da se topim. Svako bi trebao da ima bar jedan takav proživljen san, nešto što ispinjava, stvarno, a nestvarno...

петак, 7. јануар 2011.

ROĐEN DA BUDEM ROK ZVEZDA

Da li ste se ikad zapitali za sta ste vi zapravo stvoreni? Ja jesam, i dobio sam odgovor. Nije to baš bio trenutak prosveljenja, mozda pre trenutak otkrovenja. Bio septembar i predivan dan, setao sam kucu pored Dunava, tada su mi se već neko vreme dešavale drastične promene u životu, i od jednom, iz čista mira mi je palo na pamet da je Svemir svaki atom mog tela, svaki molekul.svaku ćeliju mog organizma, doveo tu gde jeste sa samo ednim ciljem: da postanem rock muzičar i to bubnjar! Bog je mene stvorio da budem rock zvezda! U tom momentu mi je sve posatlo jasno, zašto sam takav kakav jesam, začto sam radio sve što sam radio, zašto radim sve što radim... Imam organizam koji je bez vecih posledica uspevao da apsorbuje sva sranja koja sam u sebe trpao u ogromnim i preogromnim količinama, a stvarno sam trpao svašta, mislim da samo cijanid nism progutao, a možda i jesam, a da ni ne znam. Sposoban sam da danima ne spavam ukoliko se provodim, stalno imam potrebu za nekm zurkama akcijama provodima, a i kad spavam malo spavam. Sklon sam svim porocima, kojih sam se uspešno u jednom momentu mlate ne od jednom odrekao. Ma imam sve neophodne karakterisike i osobine jedne prave rok zvezde, kažite šta vam treba i ja to mogu i verovano i već jesam uradio. Ma bio bi najveći rok bubnjar svih vremena, poznatiji nego Tomi Li, bolji nego Džindžer Bejker, dobro aj ne baš bolji od Bejkera ali tu negde. Pojavljivao bi se na MTV-ju i kod onog što zvezdama paraivi zvrčke, samo što bi ga ja provalio. Išao bi na klinike za odvikavanje i tamo bi se družio sa Lindzi Lohan i onom mršavom manekenkom što se sad kao nešto smirila, a posle bi se čist proseravao kako treba živeti (manje više to i sad radim), ma kažem vam lepo stvoren sam da budem prava, pravcata, velika rok zvezda!
Kad sam bio mali, kada bi me pitali šta želim da budem kad porastem ja bih odgovarao fizičar ili general (znam nije to baš normalno), a u tom trenutku otkrovenja sam se setio i zašto. U meni se probudilo jedno davno, duboko zakopano sećanje. Bio samm jako, jako mali i još nisam znao ni šta je fizika ni ko su fizičari (iskreno, prvo mislim da e zma baš u potpunosti ni dan danas), a nije mi ni bilo bitno, bio sam bezbrižan. Tada sam za neko rođendan il novu godinu ili čisto ovako na poklon dobio jedan mali doboš, običan mali dečiji doboš, ali moja fascinacija tim predmetom, a još više tim zvucima koji on proizvodi je bila neverovatna, bio sam hipnotisan, opsednut! No na moju veliku žalost moja kolina nije razumela moj talenat i predivne zvuke koje sam ja proizvodio odrasli su smatrali bukom. Na prevaru su mi uzeli doboš i podvalili knjge sa šarenim slikama, o dinosaurusima, vulkanima, svemiru i pprirodi i priče o Njutnu i kako je otkrio boje, Ajnštajnu i Arhimedu... A ja, dete ko dete, dobrica, lakoveran i naivan polako zaboravio doboš i zavoleo fiziku (teli su oni mnogo gore, da zavolim neku istoriju umetnosti, ili tako već nešto, ali toliko naivan nisam bio ni u pelenama). I odma sam se setio Malog Princa i kako je Egziperi trebao da postane slikar, ali svet odraslih nije razumeo njegov talenat. I eto, tako bi sad moje bubnjarske palice stojale u kući slavnih odma pored palica Markija Ramona i Čarlija Votsa. Ali ko zna zašto je to dobro, da Egziperi nije postao pilot, ne bi se ni pokvarenim avionom spustio u pustinju, a mi danas ne bismo znali za malog princa, kakva bi to šteta bila, jedan mali princ vredi više nego čto su svi bubnjari iza sebe ikad ostavili, a ko zna gde će mene sve moj put da odvede :-)